Duboko zalazeći u pitanje egzistencijalizma, čovjek kao neiscrpan izvor inspiracije, nezamjenjiv i unikatno kompleksan, svojom različitošću proširuje ovu temu s pukoga likovnog učinka na zrelu unutar-kiparsku raspravu. Skulptorski rad Žongleri metafora je suvremenog života, s naglaskom na pojedincu kao jedinstvenom, ravnopravnom sudioniku.
Nadovezujući se na raniji slikarski rad pod nazivom Mehanizmi, čija je okosnica bila subjektivni doživljaj ljudskog života, ovim radom htjelo se proširiti njegovo značenje. Ukazujući na problematiku užurbanosti suvremenog doba, ljudsko bivanje nastojalo se poistovjetiti sa žongliranjem koje zahtijeva mnoge vještine potrebne jednom modernom čovjeku, nastojeći potaknuti promatrača na osvještenje vlastite unutarnje snage.
„Svi smo na različite načine isti“, misao je autorice, koja kroz prikaz žonglerskih scena kao metaforičkih interpretacija specifičnih životnih situacija u kojima se pojavljujemo kao „žongleri“, donosi razvoj, različitosti i višedimenzionalnost pojedinca. Konceptualno, ovaj rad više nije isključivo objekt ili prostor već transformirani teorijski i jezični izraz, manifestiran u originalnom vizualnom jeziku. Negacijom objekata kao isključivo jednodimenzionalnih, otvara se mogućnost njihove reinterpretacije u prostoru, nesvjesnog čitanja i tumačenja kao simbola emocionalnih značenja i doživljaja ljudskoga tijela. Izmišljene dinamične prostorne maštarije ne ograničavaju se na projekciju u stvarnom prostoru već teže njegovom potpunom zauzimanju – stvarni prostor toliko se približio imaginarnom da su granice među njima izbrisane.

    Postupkom konstruiranja, u kojem se forme racionalno definiraju i egzaktno izvode, umjetnica daje svojevrstan hommage umjetničkim pojavama prve polovice 20. stoljeća. Kombiniranom tehnikom ready-madea i ručne obrade metala oživljava se duh djela Pabla Picassa i Marcela Duchampa; konstruktivističke ideje Nauma Gaboa istaknute su oblikovanjem ploha, a uporabom zupčanika približava se kinetičkoj umjetnosti Jeana Tinguelyja. Inspirirani otpadom moderne industrijske civilizacije, bilo neoštećeni ili pak označeni dubokim tragom prolaska vremena, dijelovi skulptura sastavljeni su od ponovno upotrijebljenih željeznih i aluminijskih mehaničkih elemenata s otpada metala ili sajmova rabljenih stvari, istovremeno oplemenjeni zlatarskim tehnikama izvedenima u ŽONGLERI mesingu i bakru. Kontrasti igraju važnu ulogu u prijenosu ideje života, vidljivi u obradi površina i oblikovanju linija. Plošno i linijski istanjene mase, oštri ili zaobljeni oblici, svijetle i tamne ili pak glatke i hrapave površine skladno su oblikovane u skulpture koje poprimaju oblik okoline u kojoj se nalaze, harmonično se stapajući sa „svijetom mehanizama“ kao simboličkim prikazom životnih izazova. Žongleri sadržavaju i poneki neočekivani spontani trag nastao pod utjecajem suživota, koji je autorica, manipulirajući oblicima u kontekstu teme, predstavila kao dio sinkroniciteta vlastitog djelovanja. Kao i njihovi ljudski ekvivalenti, skulpture imaju svoju prošlost i budućnost, a u sadašnjosti im je cilj zaustaviti promatrača i potaknuti ga na autorefleksiju.